|
|
Ljubavna poezija
"Pjesnikujući, prebiva čovjek na Zemlji" - (Martin Heidegger)
"Ljeto u tebi, ljeto u meni. Samo zima između nas".
(Kuzman Landeka: "Croatio, ljubavi moja")
Putevima Riječi prolaze mnogi bezdomnici boreći se protiv "iskorijenjenja". Bore se snagom ljubavi. Predani su svojoj snazi. Čine to više ili manje vješto, ali nije ono krucijalno u vještini. Vještina zna biti opsjena a poezija ima moć "zlokobne opsjenosti" (Friedrich Nietzsche). Vještina se ruga Istini, čini pjesmotvorce "velikima ili malima" i hrani taštine niže ljudskosti.
Prisnost poziva na slavljenje trenutka punine ljubavi. Riječ ponekad sama nalazi pjesnika, hvata ga u svoju uzvišenu mrežu i pušta uvis, u ozračju duhovne slobode. "Pred naletom vjetra/i zimske studeni/umorna ptica/sletjela je na moj dlan./
Nemoćnih krila /i promrzla tijela,/put nije nastavila dalje,/ SAMO SRCE/ KUCALO JE/ U MOJOJ RUCI". Ponekad, on želi i odaslati poruku/zov u sivoj gluhoći pustopolja. Scena okrutnosti života puna je poroznosti i otud se šire pukotine slobode. To je put nade, topline sljubljenih bića.
"Prijatelju,/ne ranjavaj/pticu u letu/dok traži svoj dom/. Pusti je da ugleda/novo svitanje". Autorska zadanost je u sudbi onog koji u svijetu susreće samo osmijeh. Osmijeh spašava, ne ranjava. Ptica traži dom, pjesnik se nosi istim zamahom krila, želi usidrenje u nečijoj ljubavi. "…u srcu tvom/ostat ću zauvijek/usidreni brod/u kapljici mora".
Ali snovi su snoviti šapat prolaznosti. Iza svega stoji tišina kojom se praznina ruga trenutku punine. Pjesnik je ostao u slikama istkanim od onog najboljeg i najbolnijeg njegove duše. "vjetar/provlači prste/kroz palmine grane//i nestaje/u zagrljaju/noćne tišine".
Panoramski pogledom promiču "velike riječi". Ali, mikrologija traži poseban "Einfuhrung" i "Gestimmtheit". Poezija Kuzmana Landeke traži takvu bliskost s onu stranu pro et contra "visokoumne kritike", jedan passage zajedničkog hoda. "Brušenje" poetskog izraza tek predstoji, ali to nije ono krucijalno. Ova zbirka plijeni onim dubljim i to treba pohvaliti.
Rijeka, 14. veljače 1997. dr.sc. Jadran Zalokar
Grlim te more. I ti grliš mene. Nestajem u tvom zagrljaju.
More, ti modra postelja si moja. U naručju snivam tvom. Valovi, jastuci su meki pod uzglavljem mojim, a bijeli žali topla njedra tvoja.
U njedrima morskoga žala usidrena barka sniva. Sklopila je bijela jedra, u sutonu lice skriva.
U smiraju tihe noći mirno svoje snove sanja da isplovi na pučinu u svitanje novoga dana.
Sunce na zalazu rumen i se, na pomolu još jedan je dan, lagano uranja u tihu noć da odspava slatki laki san.
Vjetar uzburkao je more, krik galeba dolazi iz daljine. Usamljene morske hridi paraju plave visine.
Plavi se more. I nebo se plavi. Posvud prostranstva plava. Usidreni otok u blještavoj izmaglici u modroj postelji spava.
Brod razapeo je jedra, odjeven u bijele haljine, polako nestaje na pučini u zagrljaju plave tišine.
Kamena hrid poput jarbola što izdiže se iznad mora stoljetni usidreni je brod.
Kad pojavi se prvo proljetno sunce, iz zimskog sna probudit će se svijet, a pupoljci na granama trešnje pretvorit će se u snježno bijeli cvijet.
I pčele što tek su se rodile krenut će na svoj prvi let. Zaustavit će se u rascvjetanoj krošnji da opraše svaki trešnjin cvijet.
Lagani vjetar kad zapuhne s visokih snježnih bregova, polja i rijeke bit će prekriveni snježnim laticama trešnjinih cvjetova.
Kad otope se snježni bregovi i bistre vode kad poteku, tek otpale latice trešnjina cvijeta mirno otplovit će niz rijeku.
Na pučini mrijesti se vjetar, morem putuje plavi val, nestaje u dalekim uvalama oplahujući morski žal.
Sa svjetionika čuje se krik, to galebovi igraju bal. Morske hridi stoljećima zapljuskuje jedan po jedan srebrnasti val.
Nad uzburkanim morem neumorni galebovi lete. Budno prate brod dok olujni vjetrovi mu prijete.
Silazim strmim stepenicama: odlazim na dalek put stazom meni nepoznatom.
Ne okrećem se jer znam da izbrisan je stopa mojih trag.
Ponosno idem dalje, krčim trnovit put, al' u srcu nosim zavičaj mi drag.
Odavno već guste magle spustile su se na moj prozor i zaklonile daleke vidike.
Vjetar provlači prste kroz palmine grane i nestaje u zagrljaju noćne tišine.
Utihnuli sjeverni su vjetrovi. Pod strehom starog zvonika umorne odmaraju se ptice. Usnuli grad ogrnut je bjelinom, pahuljice snježne miluju mu lice.
Odmara umorni se grad pod ogrtačem snježne bjeline, ukrašen lepršavim zvjezdicama u okrilju noćne tišine.
I kesteni usnuli su noćas u dolini mire Rječine, odjeveni u haljine bijele što u predvečerje satkalo je inje.
Odavno već ugasile su se svjetiljke, utihnuo je i glas crkvenih zvonika, još samo u smiraju noći na rtu lukobrana treperi svjetlo usamljena svjetionika.
Snivaj, snivaj grade moj u zagrljaju najdražega mora. Sutra već osvanut ćeš ljepši jer lice obasjat će ti nova zora.
Život ovaj prolazi mi kao brza rijeka. Ne znam kud se žuri, na tom putu što ga čeka.
Neizvjesnost preda mnom je, jer dugačak to je put. Sve što idem dalje, blijedim kao list žut.
Nitko od nas ne zna kolikog smo vijeka. Ipak život ima kraj kao ušće rijeka.
Ovaj život raspline se kao morska pjena. Na tom svijetu prolazni smo ko' mjeseca mladog sjena.
Ne znam što me čeka nakon života ovog, al' znam da čeka me život vječni.
Ne znam kuda idem, putu mome gdje je kraj? Od svih staza što me vode jedan vodi u sam raj.
Jezero okovano ledom, brezu prekrilo je inje. Staze zametene snijegom, huk vjetra čuje se iz daljine.
Ptice zastale su u letu, sklanjaju se u snježne zavjetrine. Jela odjevena u haljinu bijelu snivajući u idili zimske tišine.
Pred naletom vjetra i zimske studeni umorna ptica sletjela je na moj dlan.
Nemoćnih krila
i promrzla tijela,
Samo srce kucalo je u mojoj ruci.
Pahuljice snježne lepršaju gradom, sagom bijelim prekrivene su ulice. Izlozi ukrašeni zvjezdicama, pod strehe krova sklanjaju se ptice.
Vjetar spušta se niz brijeg, usidrenim barkama miluje jedra što snivaju u mirnoj luci koja primila ih je u svoja njedra.
Mjesec prkosi zimskoj studeni, prste provlači kroz oblake snježne, lice umiva u gradskoj fontani, osluškujući melodije vjetra, zanosne i nježne.
U daljini nazire se svjetlo sa staroga svjetionika, na pločniku tek svježi tragovi u snijegu sretnih zaljubljenika.
Gledam zvjezdano nebo i mjesec u punom sjaju svom. Zvijezdu svoju slijedim u bespuću plavom tom.
Ne znam da l' stići ću je nekad, da l' ogrnut će me njena sjen. Zasja li punim sjajem pratilac vječni bit ću njen.
Ugasio se i posljednji plamen u srcu tvom što buktao je za me.
Uzalud potpaljivao sam oganj da se ne ugasi do posljednjih snaga svojih.
Molio sam vjetrove da se zaustave i da ne ugase plamen što bukti iz srca tvog.
Molio sam i studene kiše da ne ugase bar posljednji žar što još tinja.
Ali sve uzalud: - ugasila se vatra koju sam potpaljivao - plamen koji je buktao - i žar koji je tinjao.
Ostalo je samo zgarište.
Neznana moja! Znam da postojiš negdje daleko i da ljubav moja putuje prema tebi.
U šumu vjetra osjećam:
- zov iz daljine. - tihi tapat koraka što me slijede, - nježan dodir prstiju tvojih. - drhtaj srca u grudima. - dodir usana nakvašene nektarom ljubavi.
Djevojko, izdaleka slutim dolazak tvoj. Srest ćemo se u novom svitanju.
Kapljice mora što nanio ih je vjetar na tvoje usne stopile su se sa poljupcima našim i pretvorile se u rijeku ljubavi.
Usidrenom brodu odmolao sam cime, razapeo jedra i zaplovio vodenim prostranstvima, u zavjetrinu da potražim mirnu luku.
U srcu tvom ostat ću zauvijek usidreni brod u kapljici mora.
Još samo dijeli nas korak jedan - dug, nepremostiv i težak.
Ususret htjedoh ti poći al' padoše studene kiše, zalediše put.
Nikad ne stigoh do tebe, a dijeli nas samo korak jedan.
Usnem li na grudima tvojim ne budi me. Pusti umorna putnika nek' odmara se na mekanim jastucima bijelim. Još samo šapni mu tiho: Laku noć putniče umorni.
Sleti golubice bijela na moj dlan da ispiješ kap vode.
Ispij ljubav moju što sačuvana je samo za te kao kap vode na dlanu.
Vjetar miluje mi lice što dolazi izdaleka. To dodiruje me nježno tvoja ruka meka.
Sunce čelo mi obasjava, tijelo osjeća neobičnu toplinu. To nemirno srce u grudima sluti tvoju blizinu.
Kapljice mora što maestral nosi zaustavile su se na mojim usnama. To stapaju se poljupci naši i ljubav što bukti u nama.
Gledam prozirno nebo i more što se plavi. Osjećan opojan miris - miris tvoje ljubavi.
Noć, tamna noć oko nas. Samo u tvojim očima sjaj.
Noć, tiha noć. Samo srce tvoje kuca glasno.
Sjaj iz očiju tvojih razgoni noćnu tamu a otkucaji srca tvog razbijaju noćnu tišinu.
Kao vjetar u daljini, kao val za valom na pučini, kao brod u bespuću plavom, kao ptica u visini, kao otok u sutonu
- nestajem u tvom zagrljaju.
Kad na telegrafskoj žici okupe se ptice u jata i krenu na svoj dalek put, znat ću da bliži se tvoj odlazak.
Krila da imam, poletio bih u bespuće plavoga neba da potražim tebe, ljubavi moja.
Da imam krila, poletio bih u plava prostranstva:
- da preorem zvjezdano nebo, - da slijedim tvoju zvijezdu, - da uzmem krišku plavoga neba, - mjesecu da pomilujem lice i zahvalim što mi je u tamnim noćima osvjetljavao put do tebe. ljubavi moja.
Krila da imam. poletio bih u plave visine, jer znam, čekat ćeš me na vratima raja.
Ti koja slijediš stopa mojih trag.
Ti koja nečujno ulaziš u moje snove.
Ti koja si probudila uspavano srce u grudima mojim.
Ti koja razbuktavaš plamen u mojim venama.
- dođi da izgorimo zajedno u plamenu ljubavi.
Tražim te u tamnim noćima, svjetlo da budeš na putu mom.
Tražim te u svitanje, ususret da mi dođeš zajedno da se radujemo izlasku sunca.
Tražim te u kapljicama jutarnje rose, s njima poljupci naši da se stope.
Tražim te u rascvjetanom maju, jer u svakom cvijetu osjećam miris ljubavi tvoje.
Tražim te u pupoljku ruže, nektar tvoj da ispijem, duša da bude mi opijena.
Tražim te na uzburkanim valovima. spas da našem u zagrljaju tvom.
Tražit više te neću, jer ti si u srcu mom.
Kao prve pahuljice snježne, kao kapi jutarnje rose, kao pjena na žalu morskom - poljupci se naši stopiše.
Kao mora smiraj, kao vjetra dodir blag, kao sjena mladoga mjeseca - nježno ruke tvoje na moje se rame spustiše.
Tvoje srce otključao sam samo jednom i nikada ga više zaključati neću! Njegova vrata bit će zauvijek otvorene za mene.
Tvoje srce je oranica koju sam preorao stotinu puta. Od svih plodova koje zasijah niknuo je samo jedan - što zove se ljubav.
Tvoje srce je zelena oaza u pustinji, do koje pješačim dugim stazama po užarenom pijesku kao lutalica što traži hlad pod vrelim suncem i kapljicu vode da utaži žeđ.
Tvoje srce je živi izvor u nepreglednim ravnicama koji nikada neće presušiti, što napaja žedna usta umorna putnika i vraća mu nadu u život.
Tvoje srce je LJUBAV, ispijat ću je cijeloga života, vlažiti suha, žedna usta, ali nikada neću ugasiti žeđ. Bit ću zauvijek žedni putnik što napaja se s izvora života.
Dugo već zovem te. Zar ne čuješ moj glas?
Dal' čekaš me još na raskršću gdje sreli smo se?
Ne znam kojim putem krenula si?
Ali znam da živiš još u sjećanjima mojim.
Zašto mi kratiš topao pogled očiju tvojih kad znaš da duboko uranjam u njih?
Zašto se osmijehu s lica tvog gubi svaki trag i ne dopire do srca mog kad te u dubini svojoj osjeća.
Zašto se nektar s rumenih usana tvojih pretače u gorko vino onda kad htjedoh ga okusiti?
Zašto?
Pogledom kada si me pomilovala oprostio sam ti. Rukama kada si me zagrlila. oprostio sam ti. Usnama kada si me dotaknula, oprostio sam ti. Ali kad poklonila si zrnce ljubavi, oprostio ti nisam.
Zasjat će sunce i otopiti studene kiše što još davno zaledile su se na prozoru tvom.
Ispod umornih trepavica zablistat će pogled i probiti guste magle što spustile su se na tvoj prozor.
Probudit će se uspavano srce. Iz njega niknut će ljubav.
|
||||
|
Stranice obnovljene
21.06.2013 |
||||||
