Croatio, ljubavi moja

Kuzmanu Landeki (Slivnica, 1952. g.) je "Croatio, ljubavi moja" druga zbirka pjesama. Prva zbirka ima naziv "Pozdrav iz Croatie", dakle, u obje poetske zbirke dominira ime domovine koja je ujedno i glavni motiv i tema Landekina pjesništva. "Croatio, moja mati/imenom te želim zvati / ali dugo nisam smio: / u srcu sam TEBE krio./…Pjesmo moja nečitana, /za Hrvatsku napisana. /U srcu Te uvijek nosim: /CROATIO - S TOBOM SE PONOSIM…" – samo je djelićak Landekinih stihova, ali citirajući taj mali, značajan dio možemo uočiti bezgraničnu ljubav i odanost domovini koja je glavni lik, naličje pjesnikovog poetskog svijeta - domovina je personificirana u živo biće i stavljena na pijedestal na kojem se opjevava. Razumljivo je da se u vremenima previranja ratova, poseže za pisanjem rodoljubne poezije, nastojeći tim putem pretočiti svoje strahove, sumnje, nesigurnost i bojazan za voljenu domovinu u pisanu, poetsku riječ i na taj način kriknuti, pobuniti se nad nepravdom koju nam čine napadajući plemenitu grudu zemlje na kojoj je pjesnik rođen. U Landekinom je slučaju to Hrvatska, Croatia, kako je on naziva: "…Ispaćena zemljo moja, / za Te su pali mnogi životi. / Al' ponosno podigni glavu - / ne kloni, / sin Tvoj prati Te budnim okom: / obranjena je mnoga stopa Tvoja. / Ti si moja mati, ljubav moja / ognjište pradjedova mojih. / Ti si jedina domovina koju imam, / Croatio domovino, / Croatio, ljubavi moja!" - ovo nisu euforični stihovi ispraznog patosa, ovo su stihovi iskrenog zazivanja domovine kojem je ona nešto najdraže na svijetu - čak je poistovjećuje s majkom roditeljicom života, dakle, ona je za njega nešto najuzvišenije na svijetu. Osim iskrenih, domoljubnih pjesama koje su glavna poetska preokupacija Kuzmana Landeke, u zbirci su zastupljene i prigušene i tihe pjesme koje dočaravaju potpuni pjesnikov doživljaj prirode koja ga okružuje, kao što su: "Jutarnja tišina", "Jesen", Proljetna jutra", Kišne kapi", "Poslije kiše". Pjesma "Barbara", "Htjedoh, ljubavi moja", "Tajne", "Između nas", "Kad srca su nam se susrela", "Pogled", "Na te mislim često" su ljubavne tematike u kojima u prvi plan izbija čežnja i žudnja za voljenom osobom.

U ovoj nepretencioznoj zbirci pjesama (koja broji točno četrdeset pjesama) Kuzmana Landeke "Croatio, ljubavi moja" se dakle, isprepliću, uz domoljubne motive, motive snažnog rodoljublja i motivi ljubavi i prirode, a grad u kojem Landeka danas živi - Rijeka - je također dobio mjesto u njegovom poetskom svijetu, grad u kojem do sada nije napisano mnogo stihova; iz "Rijeke u noći", "Nad Rijekom još jedna spušta se noć. / Na Korzu ulične svjetiljke se pale. / U odsjaju svjetionika utihnulo je more, /Posljednji šetači polako napuštaju kale…".

Rijeka, 13. rujna 1996. Prof. Kristina Vučemil

Croatio, ljubavi moja

Dok u mojoj domovini bjesni rat,

život za nju polažu Hrvati,

brane ognjišta pradjedova svojih

rodnoj grudi sloboda da se vrati.

Iako je moja domovina razorena,

ona je dom izbjeglica i prognanika,

uništavaju se njene kulturne baštine

i sve što je hrvatsko,

a crkve ostale su

bez svojih stoljetnih zvonika.

Znam, domovino, da krvariš

i da je velika rana u srcu Tvom.

Ali tvoji sinovi će zaustavit krv

što teče iz Tvojih vena,

izliječiti svaku ranu,

jer Ti si naša rodna gruda

i naš rodni dom.

Ispaćena zemljo moja,

za Te su pali mnogi životi.

Al' ponosno podigni glavu -

ne kloni,

sin Tvoj prati Te budnim okom:

obranjena je mnoga stopa Tvoja.

Ti si moja mati, ljubav moja,

ognjište mojih pradjedova.

Ti si jedina domovina koju imam,

Croatio domovino,

Croatio, ljubavi moja!

Croatio, moja mati

Croatio, moja mati,

imenom Te želim zvati,

ali dosad nisam smio:

u srcu sam TEBE krio.

Pjesmo moja napisana

još iz davnih školskih dana,

nikom nisi pročitana

nit u srcu izbrisana.

Pjevat TEBE nisam smio!

Silnu želju tad sam krio:

da te čitam, da te pjevam,

Croatio - nikome te ne dam!

Pjesmo moja nečitana,

za Hrvatsku napisana.

U srcu Te uvijek nosim:

CROATIO - S TOBOM SE PONOSIM…

Domovino moja

Duboko u srcu

nosim Te

domovino moja.

Iako sam daleko od Tebe,

misli moje vraćaju me stalno

zavičaju mom.

Al' tješi me nada:

vratit ću se jednom!

Ne, nisam otišao od tebe,

kad zaboravio Te nisam,

jer Ti si u srcu mom,

a srce je moje tamo

gdje rodni je dom.

Od rodnoga doma, znam,

ostalo je samo zgarište,

al, vratit ću se na staro ognjište

gdje korijeni su djeda mog

da sagradim novi dom,

zauvijek da ostanem

svoj na svom.

Vratit ću se da Te zagrlim,

da isplačem svoj bol,

čežnju da ugasim,

s ocem ponovno da sjednem

za naš stol.

Odsad, snivat ću

u Tvom naručju,

jer gorka je tuđina.

Znam, primit ćeš me

u svoj zagrljaj

kao majka sina,

jer ja Tvoj sam sin -

a Ti moja domovina.

Proljetna jutra

Divna su proljetna jutra

u mom rodnom kraju,

kroz selo žubori potok,

ptice pjevaju u gaju.

Stigle su prve laste s juga,

cijeli kraj opet je u cvijeću.

Uvijek se radujem proljetnim jutrima,

rodnom kraju i proljeću.

Najljepša su proljetna jutra

kad u mom kraju

mlado žito zazeleni.

Osjećam svježinu mladosti

i sva svoja proljeća u meni.

U proljetnim svitanjima

sve je u sunčanom zlatnim sjaju.

Voćnjaci, šume, livade i polja

umiveni su rosom jutra u mom kraju.

Zovu me proljetna praskozorja

da se vratim starom kraju.

Ona me podsjećaju na dane djetinjstva,

koja su ostala u dragom zavičaju.

Jutarnja tišina

Sjedim kraj otvorenog prozora,

palim prvu jutarnju cigaretu,

a pogled odvodi me

u sasvim nepoznatu daljinu neku.

I tko zna gdje odvodi me pogled,

u zagrljaj nepoznate daljine?

Zar ima išta ljepše od toplog doma

i ove jutarnje tišine?

Jesen

Jesen je.

Na stablu

još poneka ptica.

Polako

nestaje s njima

i vedar osmijeh

s moga lica.

Poslije kiše

Sve blistavo je

polije kiše,

rosom umiven grad

svježinom diše.

Vjetar razgoni oblake,

rascvjetana trešnja miriše,

pčela oprašuje cvijet:

lagano - na latici se njiše.

Rasute tišine

U smiraju noći

rasule se tišine.

Utihnuli su vjetrovi,

zaspalo je more;

Mjesečina

miluje mu lice.

Na kamenoj hridi

poput svjetionika

bljeskaju krijesnice

razgoneći mrak

u ljetnoj noći.

U krošnjama raščešljanih borova

što nadvili su se

nad plave uvale

u gnijezdima sanjare ptići

čekajući novo svitanje.

Cvrčak, umoran

od cjelodnevne melodije,

usnuo je na listu

rascvjetale masline.

U ljusci badema

ziblje se zrikavac,

tihim glasom razbijajući

rasute tišine.

Rijeka u noći

Nad Rijekom još jedna spušta se noć.

Na Korzu ulične svjetiljke se pale.

U odsjaju svjetionika utihnulo je more.

Posljednji šetači napuštaju kale.

U poluosvijetljenim gradskim pothodnicima

ulični svirači prolaznicima vrijeme krate.

Umorni grad uranja u tihu noć,

a ura sa tornja otkucava sate.

Gradom zavladala je noćna tišina,

na trgovima neumorno žubore fontane.

Još samo čuje se zveketanje čaša

iz stare gradske kavane.

Iako usnula Rijeka već spava

u tišini svoje mirne luke,

ona otvorit će vrata grada,

slučajnom prolazniku raširit će ruke.

Probudit će se ovaj grad

u svitanje jutarnje zore,

još ljepši, još svježiji

jer lice umiva mu more.

Polako prolaze noćni sati,

nad gradom blista nova zora.

Sunce se rađa, Rijeka se budi,

u zagrljaju plavoga mora.

Barbara

Barbara! Ako te nanese nekad put

kroz moju ulicu,

svrati u objekt broj deset,

četvrti kat, stan trinaest.

Popni se stepenicama, jer nema lifta,

do vrha, do zadnjega kata.

Od tri stana, moj je u sredini,

pločica sa mojim imenom, smeđa vrata.

Nemoj zvoniti, molim te,

samo pokucaj na moja vrata.

Noćas mi treba tvoje rame

i tople ruke oko moga vrata.

Kad god prođeš mojom ulicom,

znaš da te moj pogled uvijek prati.

U mom si domu rado viđen gost,

zato me noćas ne ostavljam sama,

Barbara, molim te, svrati!

Barbara, više ne moraš kucati,

otvorena su ti moja vrata.

Noćas ih nisam zaključao,

jer slutio sam da ćeš doći,

samo svrati i popni se do četvrtog kata.

Ti znaš koliko mi značiš

i da mi tvoj pogled vrijeme krati.

Nemoj nikada zaobići moju ulicu,

jer noćas mi srce najviše za tobom pati,

zato te molim, Barbara, svrati…

Barbara! Ti znaš koliko te volim

i što ti sve mogu dati…

Više ne gledaj koja su doba noći:

molim te, noćas svrati!!!

Ako u ponoć prođeš mojom ulicom

i vidiš svijetlo na prozoru mom,

ti ćeš tada znati da te čekam,

da su mi noći nesane, srce usamljeno,

da te zovem; Barbara, Barbara svrati…

Između nas

Ljeto u tebi,

ljeto u meni.

Samo zima

između nas.

Godine daleke

Dok prolazim alejama divljih kestena

lijevom obalom plave rijeke,

vjetar donosi miris prvog snijega

i ljubavi iz godine daleke.

Zaljubljeni, nekad, zajedno smo prolazili

pokraj naše mirne rijeke.

Sjećaš li se, sretni smo bili.

al' neke godine daleke.

Tad vode mirno su tekle,

dok zagrljeni šetali smo niz rijeku.

Ipak, odnijele su ljubav našu

u sasvim nepoznati daljinu neku.

Vjetar otrgnuo je posljednji list kestena,

nepovratno, nosi ga niz rijeku

kao što je i tebe otrgnuo iz naručja mog

i ponio te u neku zemlju daleku.

Aleja kestena prekrivena je snijegom,

a ljubav kao otrgnuti list otplovila niz rijeku.

U meni naviru svježa sjećanja

na sretne dane i godinu daleku.

I klupa ispod golih kestena

ostala je prazna pored rijeke:

Možda čeka sasvim druge

zaljubljene prolaznike neke.

U prolazu

U prolazu

slučajno smo se sreli.

Zaustavili smo se,

sli nismo ništa rekli

jedno drugom.

Pogledi

rekli su sve.

Htjedoh ljubavi moja

Htjedoh ti pokloniti cvijet,

ljubavi moja,

al' zapuhnuo je vjetar:

otrgnuo latice

i ponio ih niz polja.

Htjedoh ti reći: "Volim te,

ljubavi moja!"

Al' sijevnuše munje, udariše gromovi,

i moje poruke nikada

ne stigoše do srca tvog.

Htjedoh te pomilovati nježno

ljubavi moja,

al' zamutiše se zjenice u očima tvojim

zalediše se suze na licu,

u srcu nasta studen.

Htjedoh te poljubiti

ljubavi moja,

al' padoše studene kiše

i ispraše rosu

sa usana tvojih.

Htjedoh te ispratiti na dalek put,

ljubavi moja,

al' između nas poteče rijeka

koja nas razdvaja

i sada smo na dvjema

suprotnim obalama.

Cvijet, pogled, poljubac i ljubav

što htjedoh ti pokloniti,

ljubavi moja,

otplovili su niz mutnu rijeku

i nestali u beskrajnom moru…

Anna-Marie

I bilo je to davno

kad sreli smo se mi,

negdje u predgrađu

ja i Anna-Marie.

Igrali smo se u pijesku

i bili smo sretna djeca mi,

a ni slutili još nismo

da u našim srcima ljubav spi.

Bio sam još dječak,

djevojčica bila je Anna-Marie,

kad u meni zaigralo je srce,

a nisam znao zbog čega to bi.

Da li je to bila ljubav

il' samo dječji sni

kad me je pogledom pratila

djevojčica Anna-Marie.

Kad pogledi su nam se susreli,

djeca još bili smo mi,

tijelo mi je obuzeo plamen,

a nisam znao što to bi.

Godine mnoge su prošle

kad smo ponovo se sreli mi,

djevojčica više nije bila ona,

već odrasla djevojka, Anna-Marie.

Na grudima njenim sada

zlatna dunja zri,

davno je bilo kad bio sam dječak.

kad djevojčica bila je Anna-Marie.

Sa rumenih usana njenih potekao je med

kad prvi put poljubismo se mi -

Ja bio sam sretan,

a sretna je bila i Anna-Marie.

Kad srca su nam se susrela

Pogledi kad su nam se susreli,

iz tvog oka zablistao je sjaj;

Put nisi nastavila dalje

jer zaustavio te je moj zagrljaj.

Ruke kada su nam se susrele,

osjetio sam srca tvoga drhtaj.

Tijelo - umorno ti od lutanja -

našlo je kraj mene smiraj.

Usne kada su nam se susrele,

iz njih je buknuo pravi žar.

Tvoji prvi poljupci vreli

za mene su bili ljubavni dar.

A kada su nam se srca susrela,

saznao sam koliko tvoja ljubav miriše.

Put smo nastavili zajedno:

od tebe se nisam odvajao više.

Marry-Ann

U tiho ljetno predvečerje

pješčanom plažom šetala je Marry-Ann.

Brojao sam joj svaki korak,

primijetih da prati me pogled njen.

Slijedio sam stope u vlažnom pijesku,

drag mi bi svaki trag njen,

vodili su me do morske hridi

na kojoj sjedila je Marry-Ann.

Gledajući dva plava oka,

osvojio me njen pogled blag.

Iz lica zračila je radost,

osjetih da bio sam joj drag.

Ispod crnih trepavica njenih

pogled joj je bio blag i snen

kao da ću biti zauvijek s njom,

a ne samo na jedan tren.

Milovao sam joj pogledom lice,

uronio u plavi pogled njen.

Dok joj je vjetar mrsio kosu

od ljubavi njene bijah opijen.

U odsjaju sunca pri zalasku,

lice joj je bilo rumene boje.

Usamljen na morskoj hridi,

ljepotom njenom napajao sam

žedne oči moje.

Pokraj mora na kamenoj hridi

zbilo se to sve u jedan tren,

iz plavih očiju sijevnuo je pogled,

oborio me, i za čas poslah njen.

Kad ljubio sam bijelo lice,

osjetih kako joj rumene usne gore.

Uzvratila mi je poljupce vrele

dok šumilo je plavo more.

U tom raskošnom carstvu

ja bijah samo slučajna sjen'

al' sretan sam bio u nježnom zagrljaju

što bijah na trenutak njen.

Od sve te ljepote na morskoj hridi

ostala je samo uspomena na Marry-Ann,

a ja bijah sretan,

iako samo na tren.

Galeb prodornim krikom iz visine

tužno najavio je odlazak njen,

a ljubav na morskoj hridi

trajala je samo jedan tren.

Otplovila je na valovima maestrala

u neki dalek, nepoznati kraj,

a kada smo bili na morskoj hridi

tu za nas bio je raj.

Sa njom otplovile su i moje nade,

tužnim pogledom ispratio sam brod njen.

Ljeto je nestalo, ostala je samo čežnja,

čežnja u srcu za Marry-Ann.

Nestala je sa zalaskom sunca,

nestao je i vedar pogled njen,

a ja sam ostao sam na hridi

sanjajući o lijepoj Marry-Ann.

Plodovi ljubavi

Sve plodove što zasijah

u tvoje srce,

pali su na plodno tlo.

Tek što su niknuli

počeo sam ih brati -

oni su hrana duše moje.

Plodove ljubavi obasjava sunce

s mog lica

i njegove zrake dopiru

do korijena što ga zasadih

duboko u tvoje srce.

Rosa s mojih usana

zalijeva stabljike plodova

i vlaže njihovo korijenje

negdje u dubini duše tvoje.

Plodove koje zasijah

brat ću cijeloga života,

ali njihov korijen zauvijek će ostati

u tvom srcu, tvojoj duši

i razbuktat će se

u cijelom tvom tijelu.

Jedini ja

- što ih zasijah -

smjet ću ih žeti.

Nepoznate daljine

Misli odvode me

u nepoznate daljine:

daleko od tebe,

daleko od mene,.

daleko od nas.

Kako mogu pripadati tebi

kad u nepoznato

odvode me daljine.

Tragovi u snijegu

Dok slijedim tragove u snijegu.

lice miluje mi vjetar blag.

Znam da tragam za nekim

toko srcu mi je drag.

Niz polja nosi me vjetar,

korak postaje mi lak.

U svakoj stopi što je slijedim

procvjetao je crveni mak.

Na brezi treperi posljednji list,

livade zelene prekrio je bijeli sag,

samo se naziru stope u snijegu

i koraka tvoga trag.

Ugledah svjetlo na prozoru tvom,

zvijezde prekrio je snježni oblak.

Ali ti slutiš da dolazi ti netko

tko srcu ti je drag…

U sjeni borovih iglica

U sjeni borovih iglica

vjetar ti se s kosom poigrava,

a u grudima mojim

nemirno mi srce podrhtava.

Obaraju me tvoje crne oči

i pogled ispod trepavica,

bujna kosa poput valova

i vedar osmijeh s tvoga lica.

Ruke su tvoje omče oko moga vrata

i tijelo što me obavija,

a rosa s usana tvojih

rujno vino koje me opija.

Prvi put sam osjetio tople usne

i nježan dodir tvoga lica.

Prvi put smo se ljubili

u sjeni borovih iglica.

Put bez povratka

Olujni vjetrovi otrgnuli su te

iz naručja mog

i odnijeli te daleko,

daleko u nepoznati kraj.

Htio sam za tobom,

sli spriječili su me:

hladni vjetrovi, crni oblaci

i nemirno more.

Slomili su mi krila

kao ranjenoj ptici u letu

i prepriječili mi put do tebe.

Ostao sam sam na pustoj obali

u beznađu da ću te ikada vidjeti.

A ti, ti si otplovila

sa brodom u bespuće

na drugu stranu svijeta.

Tanka nit nade

tinjala je u meni

do posljednjeg trenutka

da ću te stići

i s tobom poći u neizvjesnost.

Ali, kada je tvoj brod

nestao u dalekom sivilu

i kada si se izgubila

iz mog pogleda,

tek onda shvatio sam

da sudbina razdvaja

naša srca.

Tvoj brod nosio te dalje,

ali pratila te moja ljubav.

Poželio sam ti mirno more

i da sretno stigneš do cilja.

Sa sobom ponijela si

svu moju ljubav

i našeg nerođenog sina.

Dio sreće u tom vrtlogu

našla si samo u njemu

koji je tek što ste stigli

ugledao svijet.

Sve što si mogla uzeti od mene,

uzela si moje ime i dala ga

našem sinu Ivanu.

Umjesto mene, sada te grli:

tuđina, sivo nebo i pustinjski vjetrovi,

a tvoj život je

uzburkano more.

Nekad bili smo sretni

kao dvije zaljubljene ptice!

A sada?

Sada smo dva broda

slomljenih jedara,

ti negdje na Pacifiku,

a ja na pustoj obali,

čekajući povratak tvog broda

koji nikada neće doći,

jer isplovio je

na put bez povratka.

Uvala morskog žala

Zaplovio sam niz pučinu plavu

nošen tihim valovima maestrala,

moj brod donio me u mirnu luku

u uvalu morskoga žala.

U hladu zelenih borova,

mirisu oleandra, tamarisa i agava,

na bijeloj postelji, gle,

usnula djevojka spava.

Od šuma valova uspavana je

i vjetra koji se spušta sa litica,

- mog pogleda što budno je prati -

i pjeva zaljubljenih ptica.

Sjena borovih iglica

rumeno lice joj prekriva;

dok milovao sam je pogledom nježnim,

osjetih da o našoj ljubavi sniva.

Galeb budi je krikom

u sjenci mirisnog bora:

Odmorne oči zablistaše,

a usne ovlažene kapljicama mora.

Lahor mrsi joj zlatne kose,

grudi oplahuje pjena vala.

Ljepotom njenom bijah zanesen

u uvali morskoga žala.

Voljeli smo se

Voljeli smo se,

a još i danas se volimo.

Rastali smo se,

a nikada se rastali nismo.

Željeli smo se,

a željeti se nismo smjeli.

Zašto se onda volimo

kad se ne smijemo voljeti?

Zašto se želimo,

kad se ne smijemo željeti?

Zagrlio bih te,

a ne smijem te grliti.

Ali grlim te u mislima.

Pogled

Iz plavih očiju tvojih

blista pogled vedar i blag,

a niz lice razlijeva se osmijeh

nježan, veseo i drag.

Oči poput plavog neba

prozori su duše tvoje,

pogledom vedrim

osvojile su srce moje.

Osmijeh što razlio se niz lice

ne gubi mu se trag:

Slio se u srce moje,

osjetih da postah ti drag…

Proljetno jutro

U tiho proljetno jutro

na moj prozor sletjele su ptice.

O ljubavi našoj pjevale su,

dok ljubio sam ti rosom umiveno lice.

Sa sobom donijelo je

zlatni sunčev sjaj,

miris mora, ružmarina i lovora

i tebe u moj zagrljaj.

Nazad